Udruge Roma SMŽ

Dvije godine nakon potresa, PGP i dalje pomaže

izvor: grazia.hr
piše: TENA RAZUMOVIĆ ŽMARA

Prošlo je dvije godine od razornog potresa koji je zahvatio Sisačko-moslavačku županiju, gradove Petrinju, Sisak, Glinu, okolna mjesta, a i u Zagrebu je ostavio posljedice, i kao da se istovremeno dogodio prije par mjeseci i prije nekoliko godina. Istovremeno blizu i daleko. Ovi pomiješani osjećaji vremena sigurno su uzrokovani pandemijom, koja je tada bila još uvijek u svom vrhuncu, osjećajem nestabilnosti, nesigurnosti i općim (tada) beznađem.

Istovremeno se dosta toga promijenilo u protekle dvije godine, a i nije. Vijesti o pandemiji skoro pa su isčezle, dok je poslijepotresna obnova još uvijek aktualna tema. Odmah nakon potresa aktivirale su se mnoge organizacije za pomoć ljudima kojima su domovi stradali i koji su u nekoliko desetaka sekundi, minuta ostali bez svega. Te organizacije još uvijek rade i djeluju na terenu, iz prve ruke pomažući ljudima, obiteljima kojima kao da je vrijeme stalo 29. prosinca 2020. godine. Ono što se ne može ne primijetiti jest da ispred raznih organizacija stoje upravo – žene. I baš zato sam odlučila razgovarati sa ženama Banije, onim ženama koje i dalje pomažu, koje rade, volontiraju i koje će, kako sve u svemu izgleda, i dalje raditi i volontirati na Baniji dok god ikome pomoć bude bila potrebna. A dvije godine nakon, sigurno imaju i svoje želje, svoje snove. Zanimalo me o kojima se radi.

Žene Banije

Karla Pudar

S Karlom Pudar, programskom voditeljicom Zaklade SOLIDARNA krenula sam na Baniju, točnije put Petrinje jednog kišnog utorka krajem studenog. Karla mi je ispričala, objasnila što zapravo radi na Baniji i u jednom dahu sumirala što su sve postigli do sada : Zaklada SOLIDARNA, u kojoj radim kao programska voditeljica, osnavala je Fond 5.5 za kriznu pomoć nakon potresa u Zagrebu. Nakon nemilih potresa koji su pogodili Baniju u prosincu 2020. Fond je reaktiviran i do danas djeluje. Kroz veliku humanitarnu akciju prikupljeno je više od 17,2 milijuna kuna usmjerenih na više od 1200 obitelji stradalih od potresa. Svjesni društveno-povijesne te socijalne pozadine na Baniji, već na samom početku bila nam je jasna kompleksnost situacije. Dok smo u Zagrebu dijelili isključivo financijske potpore za obnovu, na Baniji smo se angažirali u direktnu pomoć građanima, od dijeljenja materijalnih i financijskih donacija, preko podrške razvojnim projektima malih poduzetnika, do zajedničkih zagovaračkih akcija i suradnje na održivom oporavku s članicama Koordinacije humanitaraca. Zagazili smo duboko i u građevinu te u suradnji s Rotary klubovima razvijen je projekt trajne gradnje koji se trenutno realizira, u suradnji sa Stolarijom Madnić i udrugom Ljudi za ljude razvili smo i realizirali 8 privremenih drvenih kuća te otkupili 8 “zelenih”, neoštećenih kuća, dok su još 2 u pripremi. A kroz stalnu komunikaciju s ljudima i odlaske na teren, svjedočili smo zahvalnosti samo za razgovor i toplu riječ utjehe. Tijekom cijelog procesa njegovali smo individualni pristup odgovora na partikularne potrebe ljudi, čak i kada nama nije logičan njihov slijed – poput prioritiziranja obnove štala, ali brzo smo naučili da je Banijcu sigurnost njegovog blaga garancija i njegove sigurnosti. Ponosni smo i što je Europski parlament prepoznao rezultate našeg rada te smo ovogodišnji dobitnici nagrade Europski građanin. Lijepo je dobiti priznanje za svoj rad, iako ne gazimo po banijskom blatu zbog nagrada, već zbog ljudi.

Karla Pudar

Karla je stalno u kontaktu s ljudima koje je zadesila nesreća, koji su direktno oštećeni s potresom, materijalno i psihički, emotivno. Kada sam ju pitala što ljudima najviše nedostaje, za čime najviše žude, odmah je direktno i jasno kazala: Dom. Ali dom koji nije samo kuća, nego cjelokupni osjećaj sigurnosti, solidarnosti  i dostojanstvenog života. Nažalost, dvije godine nakon nije se puno promijenilo, domova nema – obnova teče izuzetno sporo, djeca odrastaju, a starci umiru u kontejnerima. Vlada je zakazala s jasnim i održivim strateškim planom za obnovu i oporavak ovog kraja. Čovjek bi pomislio da će se na pragu treće godine od potresa već aktivno sustavno raditi na razvoju i održivosti tog kraja, na motivaciji mladih za ostankom, no realnost je drugačija i dalje je borba za osnovne životne uvjete. Tek pokoja nova kuća je izgrađena, kontejneri su i dalje osnovno stambeno rješenje za većinu ljudi čiji dom je nastradao. I onda me pitate za čim žude, za malim stvarima, za dostojanstvom,  za toplom riječi utjehe i nekim tko će ih saslušati, ali i za nadom koju su mnogi izgubili, nadom da će dobiti svoj život nazad.

Ovakav tempo rada i života, izvršavanje privatnih i poslovnih obaveza, pomoći koju pruža i kako živi ove posljednje dvije godine posebno obzirom na to da je posao i terenski, na Baniji, a život (privatan) u gradu, Zagrebu sigurno ostavlja posljedice… složila se. Uh, nije lako. Ja sam na terenu u prosjeku jedanput tjedno, obilazim korisnike, suradnike, donositelje odluka. Jezdim u crvenoj strijeli po banijskim brežuljcima uz motivirajući suondtrack. Odlasci istovremeno iscrpljuju, ali i ispunjavaju. Čudan je to rollercoster. Iako smo skupili veliki iznos donacija, on je daleko ispod potrebnog da se pomogne svima koji su u potrebi, ne samo sada nakon potresa nego i otprije. Istovremeno, rijetko što vas toliko nahrani kao prilika da nekom direktno pomognete. Zato je izuzetno važno iznova podsjećati i p(r)ozivati sve one koji su izabrani u mandat da svakom građaninu osiguraju osnovne životne uvjete, da svako dijete ima siguran i topao dom, da svaki umirovljenik ima topli obrok i pitku vodu. A kada ništa drugo ne pomaže, ja pri odlasku na teren razmišljam kao da sam u filmu Banijski špijun gdje je sve moguće i nemoguće u isto vrijeme.

Logično mi se nametnulo pitanje „burn outa“, sindroma kojeg sam svim sugovornicama spomenula, odgovori su bili slični, a Karla ima i praktičnog iskustva kako spriječiti i/ili nositi se s njime: Organizacije civilnog društva se već dugi niz godina bave pitanjem i prevencijom burnouta, upravo zato je cijelo vrijeme hodamo po tankoj liniji ponora. Udruga K-zona sa suradnicima napravila je odličan projekt “burnout aid” čiji alati i rezultati su dostupni online. Krajem ljeta je SOLIDARNA u sklopu našeg Fonda za aktivno građanstvo suorganizirala veliki regionalni burnout camp za civilno društvo i aktiviste razmjenu iskustva, vještina i tehnika prevencije.

Karla Pudar

U Solidarnoj burnout shvaćamo vrlo ozbiljno, trudimo se našim zaposlenicima osigurati individualnu i grupnu superviziju, ovisno o potrebama, te racionalizirati pristup poslu upravo kako bismo izbjegli hod po toj tankoj liniji. Osobno, odlasci u prirodu s djecom i vrtlarenje me spašavaju, to je moja terapija.

No, ona bez obzira na sve Karla pri svakom odlasku na teren, razrušenosti i napuštenosti unatoč, vidim veliki potencijal tog kraja. – Često čujem komentare kako bi ovo izgledalo da je u drugoj “razvijenijoj” zemlji. A najveći potencijal upravo su ljudi – ponosni, hrabri, ustrajni i dobrog srca. Volim Banijce, primit će te u dom kao da se cijeli život znate, podijelit će s tobom i ono malo što imaju, a znaju da osmijeh ne košta ništa. Voljela bih vidjeti, kad već imam prostor za maštarenje, održivu i razvijenu Baniju, sustav jednakih prilika te dostojanstven život za svakoga.

Ovo razmišljanje žene koja je na terenu od početka, koja je u svakodnevnom kontaktu sa korisnicima pomoći daje nadu nama promatračima cijele situacije.

No, uz Karlu Pudar tu je još žena koje rade, a i žive na Baniji. Sljedeća sugovornica bila mi je Slavica Marčeta ispred organizacije ADRA Hrvatska koja je dio međunarodne organizacije koja djeluje u više od 130 zemalja svijeta. U Republici Hrvatskoj djeluje kroz različite organizacijske oblike od 1989. Naša najveća snaga i iskustvo je upravo krizni menadžment stoga smo se na Banovini u potpunosti skrbili za 20 sela koja pripadaju gradu Glini. Od pružanja osnovne humanitarne pomoći, psihosocijalne podrške, sanirali smo 63 objekta, kako bi se stradalo stanovništvo što prije vratilo u svoje kuće i obnovilo svoje gospodarstvo, a samim tim i izvore prihoda te smo izgradili još 5 kuća za obitelji koje su sve izgubile. Također smo im pomogli ostvariti različita prava na financijske potpore, prijave šteta od potresa i slično. Isto tako na Banovini uz starije osobe, djeca su isto skupina u riziku te redovito organiziramo različite edukacijsko kreativne radionice tijekom školske godine, ali isto tako i naše dječje igre „Banovanija“  ljeti okupljaju oko 130 djece predškolskog i školskog uzrasta. Sve aktivnosti služe kao podrška roditeljima i poticaj djeci na važnost obrazovanja kao prevencija neželjenog ponašanja i budućih socijalnih indikatora. – istaknula je i nastavila: Ljudi na Banovini su velika srca te zbog ne postojanja javne infrastrukture, prijevoza, interneta i signala na mobitelu su okrenuti jedni drugima i to je njihova najveća snaga, ali i slabost jer je stanovništvo sve starije i nemoćnije te teško dolazi do liječnika, trgovina i do susjeda tj. do drugog čovjeka. Lijepa riječ podrške i pomoć u svakom pogledu im je uvijek dobrodošla. Najčešće čujemo riječi kada ih posjećujemo kako su ih svi zaboravili, kako više nitko i ne pita za njih i mi smo često jedini njihovi posjetitelji. Spora obnova je najslabija karika jer mnogi u naših 20 sela su nažalost preminuli upravo zbog loših uvjeta života i nikada neće dočekati nove domove. Svi očekuju obnovu kao Godota sve manje vjerujući u njezin dolazak i ishod.

Slavica Marčeta

Kako je vrijeme prolazilo tako su se neke stvari i stabilizirale te je rad na terenu sistematiziran, no nije se to dogodilo brzo i proces je bio težak. Slavica Marčeta je obitelj bila velika podrška jer je prvim mjesecima nakon potresa me uopće nije bilo doma, a radno vrijeme je bilo nerijetko iznad 20 sati dnevno. Sada se relativno stabiliziralo. Tim s kojim radim su svi zbilja veliki entuzijasti i rade u ADRA-i jer im je to dio života i osobnog poziva, a ne posao. Često ih moram podsjetiti da uzmu stanku, manje rade i slično. Uvijek smo motivirani za pomoći ljudima u potrebi i svi smo kao velika obitelj. Naši volonteri i naši donatori su naša velika snaga jer bez njih nas 6 bi jako malo moglo učiniti. Zajedno je uvijek lakše. Naravno da sam i nju pitala za „burn out“ i kako se nosi s takvim, nagomilanim situacijama i pristiskom. – Svjesna sam opterećenosti i odgovornosti koju nosim i nije uvijek ni fizički ni psihički jednostavno no odluka da radim u humanitarnom, a ne korporativnom sektoru nije uvijek jednostavna ali donosi pozitivne ishode. Kada vi vidite da ste nekome u potpunosti promijenili život, budućnost, da ste za nekoga bili tu kada vas je najviše trebao je velika motivacija u poticaj. Duhovnost i moj osobni odnos s Bogom u molitvi uvijek me iznova obnavlja, skida terete jer znam da iznad mene uvijek netko svemoćan bdije, vodi me i štiti i ima sve u svojim rukama uključujući i mene. Puno je lakše koračati naprijed, donositi odluke, kreirati projekte i raditi kada znate da je On uvijek s vama.

Slavica Marčeta

Slavica budućnost vidi i dalje kao borbu, no s pozitivnim predznakom: Kada govorimo o Baniji, lakše je govoriti, bez obzira na sve što se dogodilo o prošlosti i sadašnjosti. Kada govorimo o budućnosti potrebna nam je velika vjera jer gledajući starosnu strukturu stanovništva, obrazovanje te sve ostale čimbenike koji govore o opstanku i ostanku nije lako uvijek ostati pozitivan. Rekla mi je nedavno jedna starica koja živi u kontejneru: „Sigurno nećemo dočekati još jednu zimu u kontejneru, to je nemoguće.“ Ja je moram pogledati u oči i reći kako je pred njom već treća zima koju će provesti u kontejneru, a ne u svojoj kući. Što reći dječaku koji živi na sedmom brdu i sam sa sobom igra nogomet jer nigdje u blizini nema vršnjaka ni prijatelja. No bez obzira na sve muke narod opstaje, ne predaje se ide dalje, a mi smo samo mali kotačići koji im u tome pomažu i pokušavamo im olakšati sadašnjost kako bi budućnost dobila perspektivu i svjetliji i optimističniji pogled. Biti čovjeku čovjek uvijek donosi pozitivnu budućnost, stvara prijateljstva za život, a isto tako mene jednu Baranjku je učinilo Banijkom.

Nakon razgovora sa Slavicom, zapravo puni optimizma krenuli smo prema ambulanti u naselju Jabukovac, u neposrednoj blizini grada Petrinje, gdje nas je dočekala Simona Horvat, medicinska sestra. Ona se za vrijeme potresa zatekla u ambulanti iodmah se priključila mobilnom timu liječnika i medicinskog osoblja koji su se nadljudskim snagama borili na terenu i pomagali u pružanju pomoć svima kojima je pomoć bila potrebna.

Simona Horvat

Potres je bio prvi šok, ali ono što je uslijedilo nakon potresa bilo je mnogo gore – ljudi su ostali bez svega; bez kuće, bez stoke, a neki i bez obitelji…sve ono što su stvarali cijeli život nestalo je u nekoliko minuta, a veliki broj tih ljudi je i od ranije bilo siromašno ili na rubu siromaštva, tako da je potres bio kao buđenje iz dubokog sna koji je pokazao pravu sliku stvarnosti – strah, siromaštvo, nemoć, samoću…, kazala je i nastavila: Zima na Baniji zna biti okrutna, takva je bila i ona 2020. Ljudi su pristizali u ambulantu sa svih strana i tražili pomoć jer ambulanti Jabukovac gravitira veliki broj naselja sa pretežno starim i bolesnim stanovništvom tako da sam radila po cijele dane. Poznajem veliki broj tih ljudi i gotovo svaku kuću, suosjećam sa svima njima, i svima sam željela pomoći i biti pri ruci barem da ih ohrabrim i utješim u tim prvim trenucima, iako sam i sama ostala bez roditeljske kuće i živim u kontejneru.

Svim snagama sam se trudila da uz pomoć dobrih ljudi, donatora domaćih i stranih, prijatelja i poznanika, udruga civilnog društva i svih koji su bili voljni pomoći osiguram što više kontejnera za privremeni smještaj najugroženijima, jer svaki novi pristigli kontejner bio je od neprocjenjive vrijednosti, i značio je topliju zimu za jednu obitelj.

Poznato je da je veliko dio pomoći koji je pristigao na Baniju, došao od privatnih donatora, humanitarnih udruga i volontera, „običnih, malih“ ljudi koji su nesebično pomagali svima jer na tako veliko stradanje nitko nije mogao ostati ravnodušan i Banijci su im vječno zahvalni na svemu. Ambulanta u Jabukovcu je također bila oštećena u potresu, i nije bila sigurna za korištenje, pa su radili u kontejneru, a nova zgrada ambulante je izgrađena privatnom donacijom firme iz Huma na Sutli.

Kada me pitaju kako je živjeti i raditi na Baniji, što nedostaje? Mislim da je najpoštenije reći, da unatoč svoj ljepoti Banija danas nije mjesto poželjno za život i rad i da nedostaje gotovo sve!

Ljudi nemaju osnovne uvjete za život i rad, a urbano i ruralno stanovništvo nikad nije bilo toliko nepovezano kao danas, u 21. stoljeću. Stanovnici ruralnog dijela Banije, naročito oni iz udaljenijih naselja nemaju jednake šanse i mogućnosti za razvoj kao ovi drugi jer im nije osiguran  javni prijevoz do grada (gotovo sve autobusne linije su ukinute), nemaju poštu, nemaju banku, nemaju benzinsku pumpu, nemaju organiziran učenički prijevoz, nemaju dućan, nemaju kulturne centre ili središta, nemaju pristup internetu, nemaju organizirane sadržaje i edukacije… Veliki dio stanovnika je bez posla (jedan od razloga jer ne mogu doći do grada) a oni koji rade i žive od obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (OPG) nemaju pristup tržištu, nemaju dostupnu edukacije i informacije, nisu konkurentni i održivi što znači da nemaju dugoročno osiguranu egzistenciju jer ne mogu platiti troškove energije i proizvodnje, itd.

Riječju, u Banije je nakon potresa sve stalo i ostalo devastirano, osiromašeno, sivo. Iako se čini da su urušene kuće ili zgrade i nastala velika materijalna šteta, zapravo su najviše stradali ljudi.

Najugroženiji su mladi ili obitelji sa malom djecom koje nemaju posla i prihoda,  ne mogu se uklopiti u društvo jer su infrastrukturno i informatički nepovezani, ne mogu komunicirati, na rubu su siromaštva a mnogi su i korisnici socijalne pomoći ili žive u kućanstvu sa tri generacije ili u neadekvatnom smještaju.

Da bi se vratio život na Baniju treba osigurati barem osnovno, a to je povezanost (infrastruktura, promet, Internet), urediti javnu rasvjetu i pristupne ceste (veliki dio cesta su makadami, i djeca dok dišu gutaju prašinu), srušiti oštećene kuće kojima prijeti urušavanje, osigurati posao za radno sposobno stanovništvo, osigurati jednaka prava svima a zaštiti najosjetljivije i ugrožene. – kazala je.

Simona Horvat

Istaknula je da je u  Petrinji oformljen Ured za obnovu za cijelo potresom pogođeno područje, ali je taj Ured velikom dijelu ljudi okolnih naselja nedostupan (moraju plaćati privatnog prijevoznika da ih doveze do grada i vrati doma), ili ne pruža pomoć kao što je predviđeno jer ljudi iz okolnih naselja (starije slabo pismeno stanovništvo) se ne može informirati putem e-maila ili telefona jer veliki broj njih niti nema mobitel ili pristup internetu.

A što se zdravlja tiče: Kronične bolesti su u progresiji, a aktivno bi trebalo raditi na pružanju organizirane stručne pomoći koju bi na terenu provodili psihološki timovi naročito za pružanje pomoć onima koji su ostali bez doma i već treću godinu žive u kontenjeru ili u „privremenom“ smještaju za koji su počeli vjerovati da im je trajno rješenje jer obnova na Baniji još nije ni započela.

No, ona kao i prethodne sugovornice zaključuje pozitivno, očigledno je to ta volja koja ih drži i gura naprijed: Moje radno vrijeme je i danas jednako onom neposredno nakon potresa, gotovo cijele dane u ambulanti ili na terenu pokušavam pružiti pomoć ugroženima, a telefonske pozive niti ne računam. Ne štedim se jer mislim da je to najmanje što mogu učiniti, biti optimistično svjetlo u ovom mraku i unatoč tome što ima dana kada osjećam da ne mogu više ne odustajem i svaki novi dan započinjem jednako optimistično jer znam da i danas mogu nekome pomoći.

Već godinu dana sam uz svoj posao i vanjski suradnik Zaklade Solidarna koja je prepoznala i podržala moju urgenciju i izgradila nekoliko kuća i zbrinuli obitelji koje su dobile „novi život“ što i mene čini sretnom i daje mi nadu i snagu da nastavim i dalje urgirati i iznalaziti ljude koju su spremni pomoći i izgraditi još jedan dom.

Budućnost Banije ne vidim bez aktivnog i sustavnog uključivanja državne vlasti da se Banija revitalizira, gospodarski ojača i oživi te se počne razvijati kao jaka održiva zajednica vrijednih ljudi koji su spremni uložiti u razvoj Banije puno više ako im se osigura kvalitetna potpora i infrastruktura. Banija je bogat i ekološki očuvan kraj koji ima veliki potencijal za održivi razvoj uz kvalitetnu strategiju razvoja i promicanje vrijednosti Banije.

Jedno od poznatijih, javnih lica svakako je Branka Bakšić Mitić dogradonačelnica Gline i predsjednica humanitarne udruge Ljudi za ljude. Radi se o udruzi koja je krenula kao građanska inicijativa nekoliko pojedinaca prije četiri godine, u želji da pomognu ljudima s područja Gline koji žive u nehumanim uvjetima, u siromaštvu, sami… Zahvaljujući donacijama dobrih ljudi uspjeli su pomoći velikom broju ljudi u potrebi koji žive na području Gline. Teška socioekonomska situacija s potresom je postala samo još teža i tmurnija pa je potreba puno. Odmah nakon potresa usredotočili su se na nabavu kontejnera, kamp kućica, u međuvremenu su zahvaljujući donatorima napravili 15 drvenih kućica montažne kuće i kupili nekoliko kuća koje nisu oštećene u potresu. U međuvremenu svaka dva tjedna pred Booksom skupljaju pomoć.

Branka Bakšić Mitić

2021 godine otvorili smo prvi Stem centar i vjerujem da smo pokazali  Glinu kakvu želimo i za kakvu se borimo. Glinu u kojoj se okupljaju ljudi različitih zanimanja, interesa, pa i političkih opredjeljenja, ali kojima je zajednička želja da ljudi žive bolje. I važno je da znate da mi želimo da naša djeca i naši ljudi imaju jednake mogućnosti. Preko noći našli smo se u situaciji kada nam je potreban krov nad glavom, deka i osnovne potrepštine, jer je ionako teškom životu potres uništio i ono malo što naši ljudi imaju.

Ali mi želimo živjeti punim plućima i želimo da naša djeca žive punim plućima i da imaju jednake mogućnosti kao i njihovi vršnjaci u Zagrebu. – Kazala je i nastavila– Ne, ne riješavaju se stvari s isporukom kontejnera.Uz to moram naglasiti da je u tim kontejnerima neizdrživo vruće i da nemamo pojma kako će ljudi živjeti u njima, ali sve i da su kontejneri najbolji smještaj na svijetu, a nisu, ljudima treba život i nada. Druženje, učenje i zabava. Stem centar Glina tek je jedna od realiziranih ideja. I dalje nam mnogi ljudi nude pomoć i hvala im na tome. Zajedno pokušavamo izgraditi Glinu u mjesto u kojem je lijepo živjeti. ovo je tek jedan korak.

Organizirali smo i humanitarnu akciji Za toplu zimu, prikupljena su sredstva za kupnju drva i peći. Uz pomoć građana dobra srca prikupljeno je više od 174.000 kuna za potrebite. Tako se gotovo 70 kućanstava ove zime neće smrznuti. Trenutno provodimo i EU projekt Zaželi bolji život u kojem zapošljavamo 25 žena koje brinu za 175 starih i nemoćnih ljudi.

Branka Bakšić Mitić

Na moje pitanje,što po njoj ljudima najviše nedostaje govori – Najviše im nedostaje jasan plan obnove. Kontejner nije mjesto za život, a pogotovo ne da u njemu živite više od dvije godine dok nema ni naznaka kada bi mogli izaći iz njega. To je ono što ljude najviše muči, spoznaja da od obnove nema ništa i još dugo neće biti ništa. Sami si ne mogu pomoći jer nemaju novaca. Jedini tračak nade su svi oni dobri ljudi koji žele pomoći i koji pomažu, ali oni nisu država, oni nemaju mogućnosti napraviti ono što je država dužna, ali ju očito nije briga. – a kako se nosi sa situacijom, nastavlja – I budim se i idem spavati s mišlju koliko su moj grad i moji sugrađani stradali u potresu. Svaki dan je neki problem i borba – kontejneri koji prokišnjavaju, veliki računi za struju, izostanak prave obnove, birokracija… Nije jednostavno jer ne možete se samo isključiti i prestati misliti o tome. Mobitel i dalje krene zvoniti prije osam ujutro i ne staje do osam navečer, nekada i dulje. O „burn outu“ niti ne stigne razmišljati. – Nemam ni vremena razmišljati o tome, a kamoli udahnuti, odmoriti, opustiti se. Sad je već dvije godine izvanrednog stanja i nekako se borimo, ali primjećujem da ljudi sve više i više postaju bezvoljni, padaju u apatiju. To me jako brine. Brinem se i za sebe jer ne možete kroz ovo sve proći bez posljedica, posebice kada svaki dan s ljudima proživljavate njihovu muku i što god napravili nikada nije dovoljno jer je toliko puno problema. I to onda stvara frustraciju, nervozu, visok krvni tlak…

Branka Bakšić Mitić

Budućnost joj ne izgleda dobro, no ona se ne predaje: U ovom trenutku ne vidim svijetlu budućnost Banije, ni kratkoročno ni dugoročno. Ako se ovako nastavi, još će više mladih otići, kuće se neće obnoviti, ostat će samo oni koji nemaju gdje, a to su većinom stariji. I onda ćemo kroz manje od pet godina moći proglasiti kliničku smrt ovog kraja. Još nije kasno da se ta priča okrene, da ovaj kraj postane zanimljiv ljudima, da privučemo nove ljude koji bi došli ovdje živjeti i raditi. No, kako smo zemlja koja živi od izbora do izbora i čiji građani od popisa stanovništva do popisa stanovništva samo nestaju nemam optimizma da ćemo uspjeti spasiti ovaj kraj, a opet nećemo se predati, borba za bolje sutra se nastavlja.

Sljedeća destinacija nam je bio Sisak gdje smo se našli s Nadjom Matešić, mladom ženom, članicom udruge IKS iz Petrinje koja djeluje vise od 20 godina. Prilagodili su sve svoje programe kako bi pomogli sugrađanima nakon potresa. Trenutno vode i društveno-umjetničke programe u kontejnerskom naselju u Mošćenici, a pokrenuli su inicijativu za otvarenjem Društveno kulturnog centra u Petrinji.

Nadja nam je ispričala da u kontekstu potresa Udruga se osim svojih regularnih aktivnosti i programa fokusirala na pružanje pomoći lokalnoj zajednici u vidu humanitarne pomoći i zadovoljavanja osnovnih potreba između ostalog i kroz djelovanje Koordinacije Humanitaraca u SMŽ, psiho-socijalne podrške, pravne i administrativne podrške, umrežavanje pojedinaca i organizacija/institucija ovisno o pojedinačnim potrebama, nuđenjem volonterskih aktivnosti solidarnosti za građane s ciljem poboljšanja kvalitete života zajednice i otpuštanja stresa te stvaranja osjećaja zajedništva i povjerenja.

Nadja Matešić

Obzirom na raznolikost članova tima i poslove kojima se bave, vole se interno šaliti da su svi ‘’Katice za sve’’ jer se usprkos projektima i aktivnostima svi prilagođavaju situaciji po potrebi.

Odlučila sma ostati na istim pitanjima, jer vidim da odgovori mojih sugovornica, iako naizgled slični, donose razne nijense koje sve bolje i jasnije ocrtavaju život na Baniji dvije godine nakon. Tako je Nadja na moje pitanje za čime ljudi žude odgovorila – Ovo je istovremeno i lagano i jako teško pitanje. Skoro 2 godine nakon potresa različite dobne skupine iz različitih dijelova županije imaju i raznolike potrebe, ali generalno prema našem iskustvu ljudi žude za stabilnim vodstvom u procesu obnove grada i županije koja napreduje sporo i čini se nevidljivom, radnim mjestima, osjećajem sigurnosti, transparentnosti u informiranju, cjelovitu obnovu grada, sigurne koridore za djecu na putu do škole i vrtića, obnovu kuća, stanova, centra grada, više razumijevanja.… Općenito osjećaj bespomoćnosti, kaosa i gubitak nade u pomake jako dominira društvenim prostorom. Mislim da je i emotivni aspekt strašno važan jer u takvim situacijama ljudi pod prisilom okolnosti počinju drugačije promišljati vlastita značenja sigurnosti, doma, stabilnosti i zajednice. Ljudi žude i za pokojom toplom riječju I saslušavanjem. Stariji ljudi, posebno u ruralnim zonama, osim osnovnih infrastruktunih potreba imaju i onu za društvom. Ljudi žude za optimizmom, pomakom i razvojem.

Budućnost, s druge strane, vidiizazovno. – Banovina je i prije potresa pripadala području s jednim od najnižih indeksa razvijenosti u RH, područje od posebne državne skrbi, područje smo koje je napustio najveći broj mladih u Hrvatskoj, u kojemu imamo jedan od najvećih brojeva nezaposlenih. I prije potresa su se u našim zajednicama još uvijek vidjele i osjećale posljedice rata.

Nadja Matešić

Teren pokazuje realnost obnove i povratak obitelji u svoje domove gotovo se i ne događa. Obnova u obliku kako se odvija trenutno nije i ne može biti dugoročno održiv model odgovora na potrebe stanovništva ovog kraja. No, prirodna katastrofa iznjedrila je humanost i empatiju ljudi iz svih krajeva ne samo Hrvatske nego iz cijelog svijeta, na čemu smo iznimno zahvalni, ali to neće i ne može riješiti probleme koji su ovdje nagomilani. Budućnost ovog područja osim o gore navedenim faktorima ovisi i o ustrajnosti samog stanovništva, a kako će to točno izgledati dugoročno gledano, ne možemo sa sigurnošću reći. Ali što je sigurno jest da su ljudi s ovog područja poznati po otpornosti i upornosti.

Pozdravili smo se s Nadjom i krenuli do Milane Kreća, naše posljednje sugovornice; predsjednice i voditeljice udruge Projekt građanskih prava Sisak (PGP Sisak). Udruga je osnovana krajem 2003. godine, uz podršku Norveškog vijeća za izbjeglice (NRC) iz Osla, koje je tada radilo u Republici Hrvatskoj, s glavnim uredom u Sisku. Kroz sve ove godine, udruga je nastavila rada NRC-a na zaštiti i promociji ljudskih prava, s naglaskom na socijalno najosjetljivije skupine u društvu. Udruga u svojoj bazi podataka ima preko 27000 stranaka registriranih, dakle osoba s imenom i prezimenom, OIB-om, adresom i ostalim podacima te pravnim problemom, problemima koje osoba ima. Prema iskustvu PGP-a, svaka stranka ima u prosjeku tri (3) pravna problema, predmeta, što čini oko 80000 predmeta, upravnih i sudskih. To su ogromne brojke, a velik dio njih čine stanovnici Banije.

Milana Kreća

Mislim da su ljudi koje je zadesila nesreća te koji su direktno ili indirektno oštećeni s potresom, na Baniji, vrlo letargični. Oni koji se obraćaju za pomoć, točnije 543 osoba, PGP-u se u najvećem broju obraćaju radi radi privremenog smještaja u obliku stambenog kontejnera ili zamjenskog smještaja, te humanitarne pomoći i jednokratnih naknada, radi utvrđivanja i uređivanja vlasništva (najviše na području Grada Gline), socijalne pomoći, te priključaka za struju i vodu, dakle u vezi obnove. – kazala je Milana Kreća i nastavila – Kontejnerski smještaj je neadekvatan za život. Riječ je o prokišnjavanju i nakupljanju vlage, te slaboj izoliranosti od hladnoće. Mislim da kontejneri nikako nisu namijenjeni životu, kako pojedinaca, tako i obitelji. Veliki su problemi s priključcima za struju i vodu. Također je utvrđeno da mnoge višečlane obitelji ne mogu svoje potrebe zadovoljiti jednim stambenim kontejnerom, no drugi nisu dobili. Ljudima je najvažnija obnova njihovih kuća, a problematično je sve povezano s tim, a oni žude i za kinom, kazalištem, školom, šetnjom i razno raznim stvarima, kojim su se prije bavili…

Kako se ona sama nosi sa situacijom, problemima i izazovima koje sa sobom nosi Banija, kaže:

Milana Kreća

Kada se uzme u obzir sve gore navedeno, a to je samo jedan dio problema s kojim se susreću ljudi u potresom pogođenom području, a posebno na Baniji, koja je i prije potresa bila u natežemo položaju u našoj županiji, možete zamisliti kako se teško živi. Vlada velika apatija.  Ja živim u Sisku i moj stan nije teže oštećen, no mnoge zgrade, stanovi i kuće jesu. No, mi u Sisku nemamo kino, nemamo kazalište, nemamo nikakve klubove, škole su nam uglavnom izmještene, svi uredi državne i lokalne i regionalne uprave su izmješteni, zdravstvene ustanove, matični uredi, itd. Ljudi još uvijek ne znaju gdje su ambulante, gdje su škole, gdje je matični ured, gdje je škola, gdje je Grad, gdje je županija, gdje je katastar, i tako dalje i tako dalje. I nama, pružateljima besplatne pravne pomoći, udrugama, je teško raditi u takvim okolnostima. Dakle, mi, zaštitnici ljudskih prava, moramo raditi svoj posao najbolje što možemo, nastojeći to činiti i bolje nego ranije, jer je našim građanima sada teže nego ikada.

Problem je što mi to „moramo“ raditi i želimo raditi, no nema gotovo nikakvih posebnih mjera za udruge koje rade i pomažu na potresom pogođenom području, da bi im se rad olakšao, da ne kažemo financirao, rad na tako teškom području i s tako teškim stvarima.

Milana Kreća

Što se budućnosti tiče, za nju postoji samo optimizam. – Moramo biti optimistični i reći da su obnova i poboljšanje, prosperitet mogući, jer u suprotnom ništa nema smisla, a u stvarnosti je zaista sve moguće, samo ako ima volje. Mnogi u Sisku i na Baniji su rekli da je možda ovaj potres i prilika za revitalizaciju Banije. No, za to bi trebalo strateški planirati i možda mnoge stvari promijeniti, kao što je i način života ljudi na Baniji. Možda je rješenje napraviti nekakva ruralno urbana područja, izgraditi neke stambene zgrade, a ne obnavljati male kućice na udaljenim mjestima, itd. Naravno moramo uzeti u obzir mentalitet naših ljudi i poštovati njihove želje, posebice poštovati vlasništvo, pravo na dom i slobodu kretanja, itd. Možda je moguće, poslije potresa, dovesti neke ulagače, pokrenuti neke proizvodnje i slično, jer je to jedini put da bi mlađe, radno sposobno stanovništvo ostalo. Također, mislim da bismo mi kao država morali angažirati stručnjake, i domaće i strane, da se napravi strateški plan oporavka Banije i da u tom smjeru krene i obnova.

No, neophodan je i naš, građanski aktivizam, koji je kod nas slabo razvijen te mislim da svi skupa moramo na tome raditi i na taj način pomoći sami sebi i utjecati na druge relevantne dionike, prvenstveno državne i regionalne te lokalne vlasti, da učine više da se život vrati u Sisačko-moslavačku županiju i na Baniju.

Skoro pa fantastično je gledati te žene, koje (potencirano još kišnim sivim danom) rade na Baniji, pomažu ljudima nositi se sa svakodnevicom, rješavati tekuće probleme i pokušati im osigurati životni prostor dostojan čobjeka i još k tome misliti pozitivno, nepokolebljivo i vjerovati u budućnost. Svi bi trebali od njih učiti. Mislim da jedino tako možemo pomaknuti društvo u pozitivnom smjeru.

Fotografije: Sanjin Kaštelan